Ana lorencin - Yaya in Wanderland
Autorska izložba 10.09.- 3.10.2021.
YAYA IN WONDERLAND - Ana Lorencin
Ima dana kad šetajući ulicama gradova, a može nam se dogoditi bilo gdje, na svim kontinentima, naletimo na prizor u kakvom izlogu, balkonu, ili na fasadi koji nas na prvi pogled otme, onda zbuni, možda i šokira, a potom razveseli, umiri i na kraju nasmije. Upravo taj efekt doživjeti ćete na fotografijama Ane Lorencin iz serije “ Yaya in Wonderland “, jednu modernu bajku protkanu suptilnim potpričama u kojima će svaki gledatelj pronaći kakav detalj za sebe, možda iz svojeg djetinstva, ili bliže prošlosti, te će na kraju rastegnuti osmijeh od uha do uha, ali direktno iz srca.
Snimajući portrete različitih životnih situacija mlade osobe u jednom imaginarnom vremenu Ana Lorencin se igra sa stavovima i klišeima koji su bili nametnuti od strane društva u našoj prošlosti, te ih suptilno kroz bajkovito i vremensko okruženje transformira. Skoro pa sa opčinjenom predanošću svakom detalju na fotografiji Ana nam ne dozvoljava da se udaljimo od njene početne priče, te nas čvrsto vodi kroz svaku scenu vješto izbjegavajući zamke kiča. Svako voće je na pravom mjestu, svaki komad nakita dio je karaktera subjekta, a svaka nas pozadina uvuče u željenu atmosferu i prikuje duboko za sam snimak.
Energija između autora i modela u ovom slučaju prelazi uobičajeni obrazac model-fotograf. Ogromna povezanost između njih postoji od samog Yayinog rođenja te ona ima puno povjerenje u svoju kreativnu tetu sa kojom se godinama igra, otvoreno se prepušta da je transformira te zajedno stvaraju samo njihov svijet i zasigurno materijal za prepričavanja u “stare dane”. Takva se povezanost ozbiljnom fotografu dogodi možda par puta u profesionalnom životu, i to ako ima sreće. Ukoliko fotograf to pametno iskoristi, vrhunski je rezultat neizbježan, kao što je u ovom slučaju.
Ana Lorencin odlično barata baroknim shemama svjetla kojima su Vermer, Rembrandt i Caravaggio stvarali mističan i mračan ambijent sa kojom se sva pažnja prenosi na sam subjekt. U moderno vrijeme i u suvremenoj fotografiji nalazimo točke jednakosti sa radovima autora kao što je Guy Bourdin, ili sa Erwinom Olafom, nizozemskim autorom poznatim po nadrealnim situacijama i interpretacijama starih nizozemskih slikara.
U vremenu banalnih, teških i već stoput viđenih fotografija Anine su fotografije melem na ranu. One su osvježenje i ispunjenje svima potrebne vizualne gladi, te nas kroz duhovitost, intelekt i šarm lansiraju u poetičnu i nadrealnu bajku.
Đani Celija

Fotografije sa otvorenja
Snimila Lucija Ukić



























Životopis
Zovem se Ana Lorencin, rođena sam u Puli 18. 3. 1980. godine. Živim u Medulinu. Nakon završene osnovne škole upisujem srednju školu za Trgovinu i turizam u Puli, nakon kratke pauze i kratkog radnog iskustva u struci, upisujem Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti u Puli no uslijed spleta okolnosti ga ne završavam i stavljam fokus na ono što će postati moja strast, ljubav i u konačnici profesija s kojom se danas bavim.
Kreativnost je oduvijek bila moja pokretna sila, moje gorivo. Još kao dijete sam provodila sate i sate smišljajući i sklapajući raznorazne koncepte, bili oni na papiru ili bi doslovno ušla u tatinu garažu bez njegovog znanja i tamo uza sve blagodati koje garaža pruža rezala, lijepila i sklapala moje ideje, koje su jednostavno morale izaći iz mene, moglo bi se reći da sam u svom svome neznanju i nespretnosti primjenjivala kreativnost na djelo. Godine su prolazile, moji afiniteti nisu jenjavali no kao kćer roditelja radničke klase i tada privatnih poduzetnika prevladala je njihova želja da nastavim njihovim stopama. Razumijem ih, poslušala sam ih, htjeli su najbolje… no uz svu ljubav prema njima, bilo im je uzaludno…
U ranim dvadesetima počinjem raditi u firmi koja se bavi dizajnom, kreativnim rješenjima, web dizajnom i tamo zaista mogu reći da sam uz izvrsnog mentora kojem ću zauvijek biti zahvalna izučila zanat. U to vrijeme sve više uzima maha digitalna fotografija koja usko koketira sa alatima koji se primjenjuju konkretno u web dizajnu. Jednostavno, za mene su stvari kliknule na mjesto, rekla sam sama sebi to je to…Zaljubila se u fotografiju. Kupila sam si svoj prvi digitalni aparat i krenula u pustolovinu koja i danas traje. Moram priznati da je moj put bio pomalo nespretan ali vjerujem da je mnogo “neškolovanih” fotografa te generacije prošlo isti redoslijed, naime prvo sam savladala digitalnu fotografiju pa sam tek onda možda zbog samog sazrijevanja i potrebe shvaćanja krenula dublje istraživati, učiti i primjenjivati analognu fotografiju.
Od tada je prošlo više od 15 godina i mogu s ponosom reći da me strast nije napustila i da uza sve životne izazove i utakmice u fotografiji pronalazim svoje utočište i kanal kojim se izražavam i pričam svoj pogled na svijet. Mnogo puta fotografija ostane svjesno u glavi i u promišljanju, jer za količinu emocija koju rezonira u meni jednostavno ne postoji alat koji bi ju prenio u djelo. Iz jednog filma sam zapamtila citat da “lijepe stvari ne traže pažnju“, jednostavno ju prirodno imaju pa se i kao autor nikad nisam pretjerano okušala, pogotovo u skorije vrijeme, recimo u fotografiranju pejzaža, njih jednostavno osjećam. No kao i u svemu postoji i poslovni dio priče gdje sam zaista prošla i radila gotovo sve grane fotografije od komercijalne, modne pa sve do dokumentarne.
Teško je sebe etiketirati ali ako bi si trebala dati neku “naljepnicu” najradije bih se svrstala u portretiste i konceptualne fotografe. Ovdje opet dolazi na vidjelo moja glad za kreiranjem posebnih svjetova i stvaranjem svojevrsnog viđenja estetike. Tijekom stvaralačkog rada imala sam mnoštvo izložbi što samostalnih što grupnih. Izdvojila bih samostalnu izložbu u Multimedijalnom centru Luka u Puli, samostalnu izložbu u prostorima kina Valli, samostalnu izlozbu u HUIU gdje sam izmedju 25 pristiglih projekata iz cijele zemlje bila izabrana među tri najbolja te naposlijetku samostalnu izložbu u galeriji “Batana” u Rovinju.
Od grupnih izložbi bih odvojila Photodistorziju-biennalna izložba fotografija Poreč, grupnu izložbu finalista “Salon fotografije Vinkovci” te srcu drage mnoge samostalne i grupne humanitarne izložbe u organizaciji MedulinArta koje su pomogle mnogim potrebitim ljudima. Sudjelovala sam par puta na najvećem hrvatskom foto festivalu “Photodays Rovinj” gdje sam bila dupli finalist i pohvaljeni autor, no ako moram biti iskrena koliko god egu godili moram priznati da me natječaji konkretno između fotografa ne privlače iz razloga što smatram da je poimanje “što je dobro a što nije” pogotovo kod stvaralačkog rada nezahvalno no može biti i motivacijski dobro, sve ovisi koje su ti ambicije kao autoru.
Kao zaključak bi napisala da je za mene stvaralaštvo proces rasta i sve dok je moja najbolja fotografija još uvijek u glavi neću prestati učiti.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------
Koncept vremena
Vrijeme je širok pojam i mijene unutar njega zanimljive su svakom pažljivom promatraču. Kako ono 24-satno tako i povijesno kroz godine. U ovom prikazu zaustavit ćemo trenutke - fotografijom.
Autorica (Ana Lorencin ) je uz pomoć ženskog modela (Zare Buždon) sa kojom je i u srodstvu, naime Zara je autoričina nećakinja - zaustavila dijelove njenog života i dodijelila joj ulogu mlade ekscentrične aristokratkinje te zabilježila pomalo bajkovite komične i nespojive poglede na život. Scena i odjeća modela bili su duboko promišljeni s mnogo skrivenih detalja djelomično enigmatskih ali pažljivo i mimikrijski uklopljenih u cjelinu. Odjeća je djelo poznatog pulskog avangardnog kreatora Saše Obradovića sa kojim dugi niz godina surađuje te je nakit na fotografijama djelo Maje Čerljenko. Fotografije će imati kolorističku patinu vidljivog utjecaja Rembrandta i Caravaggia. Spojiti će se prošlost i budućnost u svakom portretu, protok vremena je konstantan ali i nebitan, sve je moguće i sve je dozvoljeno, sve kombinacije su bezvremenske i bez trendovske.
Vrijeme, sati, povijest se ponavlja, vrijeme je isprepletena mreža godina, sati, minuta…u sadašnjem kaosu života sve ima smisla.
Ana Lorencin


