Ana Mihalić - Nona

Autorska fotografska izložba

U izložbenom prostoru Photo Art Gallery CVU „Batana“ u Rovinju, Trg brodogradilišta 2, otvorena je u subotu, 24. kolovoza. 2019. u 20,30 sati  samostalna izložba ANE MIHALIĆ, jedne od istaknutih predstavnica mlađe generacije suvremenih hrvatskih fotografa, koja će u Galeriji „Batana“ predstaviti svoj kompleksni projekt „NONA“ na kojem radi posljednjih nekoliko godina. Radi se tu o prostorno-vremenskoj vizualizaciji autobiografske obiteljske priče ispričane u formi foto-eseja, koja je tijekom razrade prerasla u društveno široko shvaćeni i angažirani koncept, u današnje vrijeme izrazito aktualan. Koncept koji problematizira povrat i održavanje stalne komunikacije i skrbi, s čime se danas susreću ljudi treće životne dobi. Priču je Ana Mihalić ispričala sugestivno i emotivno, ali likovno vrlo suvremeno;  na način kako priču priča suvremena umjetnička praksa, gdje se fotografija shvaća kao „prošireni medij“, pa se uz klasični pristup u izričaju koriste i „nefotografski“ elementi (kolaži, crteži, objekti), nudeći komunikacijske strategije kod kojih, kao kod Ane, fotografska slika funkcionira kao image i kao vizualni objekt, a fotografski crtež kao vizualni tekst.

 

Kustosica izložbe i autorica teksta u katalogu je Višnja Slavica Gabout, koja će izložbu i otvoriti. U predgovoru ona između ostaloga kaže:

 

„Sve svoje znanje o novome i o svojoj okolini stječemo osjetilima i dodirom. Osjetilom vida cjelovito doživljavamo oblik i prostor, ali osjetilom dodira uspostavljamo neposredni kontakt, (...) gledajući (i razmišljajući) rukom. Nije bez razloga zato Kant rekao kako su ruke „vidljivi izraz misli“. Ruke i dodir postaju zato neobično važni u situacijama kad zablokira ili se izgubi svakodnevni, svima razumljivi vid komunikacije: verbalni govor, motorika, memorija, kognitivne sposobnosti. U takvom novonastalom svijetu prekinutih veza ruke se prve bude i preuzimaju svoju davnu elementarnu ulogu primarne komunikacije, pa postaju ono dragocjeno sredstvo govora i sporazumijevanja. Sredstvo prijenosa poruka, misli i osjećaja. ANA MIHALIĆ u svome autobiografsko-intimnom projektu „Nona“ priča upravo o takvom jednom svijetu prekinutih komunikacija.

Priča emotivno obojenu obiteljsku priču o svojoj baki koja je doživjela moždani udar, posljedice čega su bila znatna oštećenja ne samo u govoru i motorici, nego i u memoriji, čime je njezino cjelokupno sporazumijevanje bilo otežano. Ana je projekt koncipirala u formi tematskog foto-eseja. Strukturirala ga kao narativ kod kojeg priča ne teče kronološki, već se serijom fotografija, kolaža, fotografskih crteža i foto-objekata vizualno dožnaćuje ozračje i pobuđuje pažnja. Jer autorica lirski-sugestivno prikazuje aktivnosti i strategije kojima se nakon traumatskog događaja pokušavaju revitlizirati i vratiti bakine motoričke funkcije te rekonstruirati njezina sjećanja, pa ponovno uspostaviti, uz pomoć ruku, onemogućena komunikacija. U tu svrhu ona koristi fotografije asocijativnih motiva, kao i kolaže-montaže sa znanim pričama i brojalicama (...) koje želi iskoristiti kao okidače za evociranje sjećanja i za buđenje zaspaloga uma. Ali i za stimuliranje rada ruku te time povratak govora i pamćenja, sposobnosti koncentracije i rasuđivanja te svijesti o vlastitome tijelu i identitetu. (...) Na ovome projektu (autorica je) započela sustavno raditi 2017. godine, kad je njegovu prvu fazu realizirala pod nazivom „Okreni“ (asocijacija na priče i brojalice) i tada ga je pod tim nazivom izložila u Galeriji ADU „F8“ u Zagrebu, a 2018. godine,  u sklopu kustoskog projekta „Aktualno“, u Zagrebu i Rovinju. Nakon toga projekt je razvila, proširila i nadogradila, dodavši mu novu seriju fotografija, ali i nove vizualne elemente: fotografske crteže, nove kolaže i foto-objekte, pridavši tako ranijem filmskom ugođaju jednu novu dimenziju. Onu slobodnoga širenja u prostoru i vremenu, pri čemu se sjećanja transgresijski međusobno prevlače i miješaju, a vizualni podražaji prodiru u podsvijest, budeći sinapse i aktivirajući različite razine osjetila, ali i različite misaone i imaginativne procese. Čineći time vizualnu naraciju slojevitijom i višeznačnijom. Projekt je zbog svega toga sad postao kompleksniji, ali i izazovniji, prerastavši – preimenovan u „Nona“, u dugoročni, inspirativni „work in progress“ .

U njemu je i dalje temeljni koncept priča o baki, koja se isprepliće s pričom o rukama, ali uz taj osnovni „lajtmotiv“ iščitava se i niz popratnih detalja i problemskih diskursa – od balansiranja odnosa intimnoga i javnoga, do otvaranja pitanja obiteljskoga i društveno angažiranoga, gdje se kod ovoga potonjega (...) apostrofira problematiku s kojom se danas susreću ljudi treće životne dobi. Ono, međutim, što je u najnovijim radovima najuočljivije je autoričin slobodan, suvremeni pristup, koji je u nje u suglasju sa suvremenim tendencijama ne samo u fotografiji, nego u suvremenoj umjetnosti uopće.“

 (prilagođeno iz predgovora, Višnja Slavica Gabout)

 

Ukratko o autorici:

 

Ana Mihalić rođena je 1987. godine u Zagrebu. Završila je dodiplomski studij snimanja i diplomski studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, kao prva magistrica umjetničke fotografije u Hrvatskoj. Nekoliko njezinih serija fotografija uvršteno je u funduse Muzeja grada Zagreba i Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Bila je finalistica fotografskog natječaja Photodays i osvojila nekoliko nagrada na natjecanjima „Young, Creative, Chevrolet“ kao i na „Modnom ormaru“. Održala je predavanje pod nazivom „Tu i tamo“ na međunarodnom kongresu “Europa za svakoga: premostimo jaz!” u Goethe-Institutu u Zagrebu 2014. godine. Kao freelance fotografkinja ostvarila je suradnju s: „Hanzamedia“, „KM kovnica“, „Prijatelji životinja“, „Jedem doma“, „Ožujsko pivo“, „Optima telekom“, „Metronet“,“Phillip Morris“,“Elle“, „MPG“, „Knjigra“ i drugima. Umjetničke fotografije izlaže od 2009. godine. Do sada je realizirala desetak samostalnih izložbi (u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Samoboru i Sarajevu) te sudjelovala na više od dvadeset skupnih žiriranih izložbi. Članica je HDLU-a od 2014., a ULUPUH-a od 2015. Od lipnja 2019. godine živi u Švedskoj.

Izložba/projekt  „NONA“ moći će se razgledati u Photo Art Gallery CVU „Batana“ Rovinj do 10. rujna 2019., u radno vrijeme galerije: svaki dan, uključujući subotu i nedjelju: 10,30 – 12,30 i od 19,30-22 sata. Ulaz je slobodan.

Riječ autora

„NONA“ -  PRIČA O BAKI

 

Foto-esej „Nona“ govori o mojoj baki i o situaciji nastaloj nakon što je doživjela moždani udar. Kolaži istražuju komunikacijske odnose unutar moje obitelji, promijenjene pod utjecajem bakine bolesti. Kroz njih, ja istražujem promjene koje su se tijekom vremena dogodile u obitelji u novonastalim okolnostima. Uočavam nove odnose, uspoređujući ih s onima kakvi su bili nekad, vraćajući se svom odnosu s bakom iz doba djetinjstva: predmetima koje je za mene tada izrađivala i različitim medijima koji su nas tada povezivali. Sada ja izrađujem slične predmete za nju, kako bih vizualnim i taktilnim podražajima potaknula očuvanje i razvoj njezine percepcije.

Kolaž–fotografije serije „Okreni“, koje su dio cjeline ovog foto-eseja, asociraju na pjesme koje su obilježile moje djetinjstvo i koje obilježavaju moje sadašnje posjete baki u domu. Te sadašnje posjete obilježavaju i  ruke najbližih članica obitelji koje o njoj brinu i s njom komuniciraju. Ruke pomažu sporazumijevanju, jer zbog moždanog udara komunikacija s bakom je otežana. Ruke zato postaju bitan dio našega odnosa i našega zajedništva, a tako i bakinog identiteta.

U foto-esej sam uključila i fotografske crteže nastale nakon mog preseljenja izvan Hrvatske. Radovi su to koji se sastoje od fotografija mog novog krajolika kojeg sad, u trenutcima velike udaljenosti od obitelji, svakodnevno snimam kao vrstu dnevnika. Modernim načinom komunikacije šaljem ih mami, a ona ih pokazuje noni koja na njih direktno reagira i pokretima ruke na ekranu mobitela „odgovara“ i „komentira“ ono što vidi. Tako nas nakon moga preseljenja iz Hrvatske povezuje mobitel. Te fotografije nadilaze sva naša ograničenja nastala zbog bolesti i fizičke udaljenosti, sjedinjujući nas u virtualnom prostoru.

 

Ana Mihalić

Govor ruku

 

Većina ljudi smatra da je verbalni govor glavni oblik ljudske komunikacije i zbog toga smo uglavnom usredotočeni na ono izgovoreno.Međutim, govor ruku i tijela jedan je od najelementarnijih, najneposrednijih i najrazumljivijih govora, koji u ljudskoj povijesti postoji mnogo duže nego artikulirano pričanje. Njime se i danas, upečatljivije nego riječima, komunikacijski dopunjuju informacije, prenoseći sugovorniku raspoloženja, misli, emocije, stanja... Govor ruku itekako je važan, jer je njihova motorika usko povezana s verbalnim govorom. Između mozga i ruku postoji više veza nego između mozga i bilo kojeg drugog dijela tijela, budući da se zone koje odgovaraju za govor i za pokrete prstiju u mozgu nalaze vrlo blizu, pa poticanjem motorike potičemo i susjednu zonu koja upravlja govorom. Tijekom evolucije ruke su bile najvažniji alat. Njima dodirujemo, osluškujemo, osjećamo, upoznajemo. Pružajući ruke dodirujemo izvanjski svijet, prelazimo crtu poznatoga i pronalazimo novu prisutnost; novo postojanje. Tako ulazimo, kao kroz neka virtualna emotivna vrata, u energetsko polje dodira novoga iskustva i u komunikaciju. Sve svoje znanje o novome i o svojoj okolini stječemo osjetilima i dodirom. Osjetilom vida cjelovito doživljavamo oblik i prostor, ali osjetilom dodira uspostavljamo neposredni kontakt, tako na neki način gledajući (i razmišljajući) rukom. Nije bez razloga zato Kant rekao kako su ruke „vidljivi izraz misli“. Ruke i dodir postaju zato neobično važni u situacijama kad zablokira ili se izgubi svakodnevni, svima razumljivi vid komunikacije: verbalni govor, motorika, memorija, kognitivne sposobnosti. U takvom novonastalom svijetu prekinutih veza ruke se prve bude i preuzimaju svoju davnu elementarnu ulogu primarne komunikacije, pa postaju ono dragocjeno sredstvo govora i sporazumijevanja. Sredstvo prijenosa poruka, misli i osjećaja.

ANA MIHALIĆ u svome autobiografsko-intimnom projektu „Nona“ priča upravo o takvom jednom svijetu prekinutih komunikacija. Priča emotivno obojenu obiteljsku priču o svojoj baki koja je doživjela moždani udar, posljedice čega su bila znatna oštećenja ne samo u govoru i motorici, nego i u memoriji, čime je njezino cjelokupno sporazumijevanje bilo otežano. Ana je projekt koncipirala u formi tematskog foto-eseja. Strukturirala ga kao narativ kod kojeg priča ne teče kronološki, već se serijom fotografija, kolaža, fotografskih crteža i foto-objekata vizualno dožnaćuje ozračje i pobuđuje pažnja. Jer autorica lirski-sugestivno prikazuje aktivnosti i strategije kojima se nakon traumatskog događaja pokušavaju revitlizirati i vratiti bakine motoričke funkcije te rekonstruirati njezina sjećanja, pa ponovno uspostaviti, uz pomoć ruku, onemogućena komunikacija. U tu svrhu ona koristi fotografije asocijativnih motiva, kao i kolaže-montaže sa znanim pričama i brojalicama („Pliva patka preko Save...“, „Sve pričice iz gore spustile se na more...“, „Zeko i potočić“), koje želi iskoristiti kao okidače za evociranje sjećanja i za buđenje zaspaloga uma. Ali i za stimuliranje rada ruku te time povratak govora i pamćenja, sposobnosti koncentracije i rasuđivanja te svijesti o vlastitome tijelu i identitetu.

Ana Mihalić na ovome je projektu započela sustavno raditi 2017. godine, kad je njegovu prvu fazu realizirala pod nazivom „Okreni“ (asocijacija na priče i brojalice) i tada ga je pod tim nazivom izložila u Galeriji ADU „F8“ u Zagrebu, a 2018. godine,  u sklopu kustoskog projekta „Aktualno“, u Zagrebu i Rovinju. Nakon toga projekt je razvila, proširila i nadogradila, dodavši mu novu seriju fotografija, ali i nove vizualne elemente: fotografske crteže, nove kolaže i foto-objekte, pridavši tako ranijem filmskom ugođaju jednu novu dimenziju. Onu slobodnoga širenja u prostoru i vremenu, pri čemu se sjećanja transgresijski međusobno prevlače i miješaju, a vizualni podražaji prodiru u podsvijest, budeći sinapse i aktivirajući različite razine osjetila, ali i različite misaone i imaginativne procese. Čineći time vizualnu naraciju slojevitijom i višeznačnijom. Projekt je zbog svega toga sad postao kompleksniji, ali i izazovniji, prerastavši – preimenovan u „Nona“, u dugoročni, inspirativni „work in progress“ . U njemu je i dalje temeljni koncept priča o baki, koja se isprepliće s pričom o rukama, ali uz taj osnovni „lajtmotiv“ iščitava se i niz popratnih detalja i problemskih diskursa – od balansiranja odnosa intimnoga i javnoga, do otvaranja pitanja obiteljskoga i društveno angažiranoga, gdje se kod ovoga potonjega diskretno apostrofira problematiku s kojom se danas susreću ljudi treće životne dobi. Ono, međutim, što je u najnovijim radovima najuočljivije je autoričin slobodan, suvremeni pristup, koji je u nje u suglasju sa suvremenim tendencijama ne samo u fotografiji, nego u suvremenoj umjetnosti uopće. Jer Ana Mihalić pripada onome dijelu nove generacije suvremenih fotografa kojima je fotografski medij istraživački, a ne prikazivački. Koje ne zanimaju samo tehničke mogućnosti fotoaparata ili kvaliteta snimke, već ih zanima da fotografija, u skladu sa suvremenim pristupom mediju, „funkcionira poput odjeka događaja, odnosno poput kanala kojim se posreduje konceptualizacija i realizacija umjetničke zamisli“ (S. Križić- Roban). Zato fotografi suvremenog pristupa doživljavaju fotografiju kao „prošireni“ medij, kao što ga ovdje doživljava i Ana Mihalić , pa u svoj izričaj uključuju multimediju i nefotografske elemente (ona ovdje uključuje fotografske crteže i foto-objekte), nudeći komunikacijske strategije kod kojih fotografska slika funkcionira kao image i kao vizualni objekt, a fotografski crtež kao vizualni tekst.

Anin fotografski crtež novi je put istaživanja u njezinu projektu, koji se istodobno intrigantno veže uz priču o ruci te tako na svojevrstan način zatvara komunikacijski krug prekinutih veza – ali na jednoj višoj razini. Jer crtež ovdje spaja ruku bake sa suvremenom tehnologijom screen touch-a, a rezultat je trag na kompjutorskom ekranu. Trag pun emocionalnog naboja i osobnosti, koji otkriva poruku o skrivenoj prisutnosti. Poruku koju autorica otkriva i crtežom materijalizira, naglasivši bojom toplinu dodira i prisni govor ruke.

 

 

Višnja Slavica Gabout

Ana Mihalić - Biografija

Ana Mihalić rođena je 1987. godine u Zagrebu. Završila je dodiplomski studij snimanja i diplomski studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, kao prva magistrica umjetničke fotografije u Hrvatskoj. Nekoliko njezinih serija fotografija uvršteno je u funduse Muzeja grada Zagreba i Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Bila je finalistica fotografskog natječaja Photodays i osvojila nekoliko nagrada na natjecanjima „Young, Creative, Chevrolet“ kao i na „Modnom ormaru“. Održala je predavanje pod nazivom „Tu i tamo“ na međunarodnom kongresu “Europa za svakoga: premostimo jaz!” u Goethe-Institutu u Zagrebu 2014. godine. Kao freelance fotografkinja ostvarila je suradnju s: „Hanzamedia“, „KM kovnica“, „Prijatelji životinja“, „Jedem doma“, „Ožujsko pivo“, „Optima telekom“, „Metronet“,“Phillip Morris“,“Elle“, „MPG“, „Knjigra“ i drugima. Umjetničke fotografije izlaže od 2009. godine. Do sada je realizirala desetak samostalnih izložbi (u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Samoboru i Sarajevu) te sudjelovala na više od dvadeset skupnih, žiriranih izložbi. Članica je HDLU-a od 2014., a ULUPUH-a od 2015. Od lipnja 2019. godine živi u Švedskoj.

 

Samostalne izložbe

2019. Rovinj, CVU Photo Art Gallery Batana -

2017. Sarajevo (BiH), Sarajevo film festival - „Sarajevo film festival talenti“

2014. Zagreb, Galerija VN/Goethe-Institut - „Tu i tamo“

2012. Zagreb, Galerija KIC - „Mijena“

2012. Samobor, Galerija Lang - „Dvorišta“

2012. Varaždin, Galerijski centar Varaždin - „Bijenale modne fotografije“

2011. Zagreb, Kula Lotrščak – Snapshot: „U blizini“

2010. Osijek, Galerija Waldinger - First shot: “Prošlost, portret, identitet”

2009. Zagreb, Kula Lotrščak - First shot: “Prošlost, portret, identitet

 

Skupne izložbe (izbor)

2018. Zagreb, HDLU, Meštrovićev paviljon, Galerija Prsten - „Godišnja izložba članova HDLU-a“

2018. Zagreb, Galerija ULUPUH - „ART-ECO, Ravnoteža“

2018. Zagreb, Muzej Mimara - „Aktualno 6/Zajedno“

2017. Zagreb, Galerija F8 ADU - „Alumni,  Katedra za fotografiju“

2012. Rijeka, Galerija Principij - “Nova imena”

2012. Zagreb, Muzej grada Zagreba - „Fotografija industrije“

2012. Zagreb, Galerija Greta – „Izlaganje“

2011. Rovinj, Multimedijalni centar - “Photodays finalisti”

2011. Zagreb, Galerija ULUPUH  - ”Nova imena”

2011. Zagreb, Muzej grada Zagreba - “Kvartovska slika”

2011. Zagreb, Galerija B.O.K. - “Fotografi u Galeriji B.O.K.”

2011. Zagreb, Galerija VN - Važno je zvati se Ana”

2009. Zagreb, Tetar ITD - “Studija karaktera /Arhetip”

 

                                                                                                                                                               

Bibliografija

Quorum, serija fotografija „U blizini“, br. 3-4/2011.

Tinted magazine, serija fotografija „Obitelj“, br. 4, ožujak, 2014.

Frazeologija splitskoga govora s rječnicima, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, M. Menac-M., A. Menac, fotografije Ana Mihalić, 2011.  

Fotografije sa otvorenja izložbe

  • Wix Facebook page
  • Wix Twitter page
  • Wix Google+ page

Urednik stranice:Gordan Ukić

Suradnici : Ana Travizi

                Martina Ukić

            Ermano Bančić