CVU-BATANA

U ovom projektu Marka Vrdoljaka i Dimitrija Popovića tri su bitna elementa: fotografija, gluma i slika. Pred nama se nižu karizmatične žene poznate iz prošlosti, mitova i Biblije koje pripadaju građi na kojoj je izgrađena kultura Zapada, civilizacija kojoj pripadamo. No, fotografija, slika i gluma ne povezuju ovaj projekt u cjelinu, još ga ne razumijemo sasvim. Ono što će ga pojasniti to je pojam ilustracije. Pritom mislim na ilustraciju na najvišoj estetskoj i etičkoj razini, onakvu kakva je ispunjavala evanđelja i manuskripte i koja je napokon ovjekovječena kao krunsko remek-djelo u Sikstinskoj kapeli. Ilustracija kao skladan i poticajan odnos između slike i priče, između slike i riječi, između slikarstva i imaginacije koja pije iz istih duhovnih izvora, ili da to kažem uobičajenim riječima vezanim za ovaj projekt; riječ je o ilustraciji u kontekstu nove suvremene interpretacije dubokih i prastarih sadržaja.

I baš u tome leži veličanstveni most kojim se prelazi iz danas u sutra. Na tom mostu stoje stvarne žene, naše suvremenice koje su po profesiji izložene pogledima javnosti i čije su pojave umnožene i distribuirane na milijunske adrese putem masovnih medija, koji su, usput rečeno, često gladni te poput krvopija sišu njihove živote. A znamo, dakako, da je upravo fotografija prijenosnica svih vizualnih informacija, temeljna dakle i filmu i televiziji i novinama, ali i samosvojna kad poželi biti drugačija, istraživačka, konceptualna i umjetnička. To je onaj temeljni dio projekta koji je ovdje odradio Marko Vrdoljak. Fotografirao je žene koje su dobile priliku izabrati svoje uloge povijesnih, mitoloških, legendarnih i presudnih ličnosti koje su mijenjale tijek civilizacija, sudjelovale u izdajama, ubojstvima, otkrićima, u svjedočenju čudesima i blagoslovima, koje su bile bogobojazne, slobodne i samosvjesne, vjerne, predane, ljubavnice, žene i majke, siromašne i skromne, snalažljive, lukave i prepredene, ovisno od toga kako je njihov život interpretiran i kako je njihovo ime došlo do nas nakon gotovo 5781. godine, približno, u čijem rasponu se javljaju sve te ljepotice, grješnice i pokajnice, zaustavljene u svom vremenu, neke starije, neke mlađe, pa opet vječne za nas koji poznajemo njihova imena, životopise, karaktere i važne položaje koje su u datom času zauzimale. Štoviše, sam Marko Vrdoljak kaže da se začudio, kada su počeli tragati za ličnostima žena koje će obuhvatiti ovim projektom, koliko ih ima, misleći da ih je puno manje upisano i opisano, obzirom da su povijesna predanja uvijek krojili muškarci.

Svaka je žena pozvana u ovaj projekt mogla odabrati ulogu koju će odglumiti pozirajući Marku ako ova već nije bila 'rezervirana'. Pozirajući svaka se od njih nastojala uživjeti u lik koji glumi, pronalazeći mimiku, geste, izraz lica i očiju te položajima ruku dati traženu nijemu scenu bez ikakvih drugih rekvizita, maksimalno se poistovjećujući s povijesnim heroinama. Sve su one fotografirane na bezličnoj pozadini bez tragova suvremene odjeće, portretno s poprsjem kojim je trebalo izraziti psihološko stanje, ali ne njihovo iz sadašnjosti, nego ono imaginarno s puta u koji su krenule ovim neobičnim vremeplovom. Bio je to vrlo težak i ambiciozan zadatak kako modelima tako i fotografu. Međutim, niti dobra gluma, niti izvrsna fotografija još nije dovoljna da se doživi potpuna interpretacija ove veličanstvene galerije žena. Tek je dodir slikara Dimitrija Popovića svojim likovnim zahvatima uzdigao ove radove u slikovite ilustracije, u cjeloviti doživljaj projekta, koji mu daje suvremeni dodir i premošćuje ideje, priče, mitove i stvarnost iz davnih vremena u ovo naše današnje.

Dimitrije Popović, vrsni crtač prije svega veliki dio svog opusa posvetio je licima i portretima povijesno poznatih žena, (a slično je radio i Marko, doduše posvetio se suvremenicama). Međutim, ovaj zadatak odvodio je slikara na drugačiji put. Fotograf je već učinio svoj dio, Dimitrije je trebao naći način kako da minimalistički i diskretno prevede ove fotografije u svijet slika, u ilustraciju koja će ojačati naše asocijacije i prizivati sjećanja ili poticati traganje za ličnostima koje se nižu pred nama. Jer, trebalo je doslikati onoliko elemenata koje će odvući gledateljevu pažnju s poznatih nam osoba, naših suvremenica, i povjerovati da je riječ o potpunoj transformaciji, o putovanju u prošlost, odlazak u biblijske i ine zapise, potvrditi da stojimo još čvrsto na duhovnom oblaku koji nas bodri, oplemenjuje, jača, produbljuje kao ljude koji žive sadašnjost poneseni duhom predanja koji razbuktava maštu i gradi nove snove.

Zadivljujuće je kako je tek crta boje, poneki detalj, kako je lepršavi i ovlašni potez koji je Dimitrije povukao preko fotografija stvorio tu virtualnu odskočnicu u maštu, stvorio je iz ničega scenografiju koja je dopunila iluziju o ženama koje su istodobno i stvarne i povijesne, čija je karma trajanje u riječi i slici.  Kratki bljesak boje, ili samo šara koja će obojiti nečiju kosu, nadoslikati fatalni rubac, istaknuti grč i patnju na licu, ojačati ironiju, radost ili skrušenu molitvu, sve je to rađeno u suvremenom duhu za publiku koja je navikla na ulična svjetla neona.

Cjelina koju gledamo doista je slika suvremenog promišljanja povijesti, duhovita igra mix medija (fotografije i slikarstva) u čijoj mješavini su se našle i sve ove divne, ugledne i uspješne žene današnjice koje nas tako uvjerljivo uvlače u povijesnost, njenu duhovnu dimenziju, zbog koje se prošlost čita i gleda  s uzbuđenjem te budi u nama neki osjećaj sjedinjenja s univerzumom. Može se zaključiti da je ova izvrsna ekipa skupila za nas gledatelje raspršena stakalca nekog davno razbijenog zajedničkog nam zrcala.

Branka Hlevnjak

Likovna kritičarka