IZLOŽBA
OTVORENJE IZLOŽBE FOTOGRAFIJA
Dragan Lapčević ˝Rovinj u kadru- grad koji diše˝
Autorska izložba fotografija,
¸12.09.2026 - 10.10.2026.
U Lapčevićevu ciklusu fasade, pločnici, molovi i morska površina postaju pozornice, tragovi i okviri kontinuirane ljudske prisutnosti u prostoru. Takav pogled blizak je tradiciji žanra ulične fotografije. U njezinu središtu je promatranje javnog prostora u kojem se ljudi, predmeti, svjetlost i vrijeme susreću bez unaprijed zadanog scenarija
Rovinj u kadru - Grad koji diše
Naslov izložbe Rovinj u kadru – Grad koji diše polazi od metafore grada kao živog organizma. Disanje je ritam koji najčešće ne primjećujemo dok je uredan i traje, a postaje nam zanimljiv tek kada zastane, ili se ubrza. I grad ima vlastiti dah. Izmjenu dopodnevnog rada i večernjeg odmora, ljetne turističke gužve i trenutaka zimske tišine, intenzivnog turističkog pogona i opuštene svakodnevice stanovnika. Grad diše kroz povijest i arhitekturu, ali prije svega kroz odnose koji se u njemu događaju.
U Lapčevićevu ciklusu fasade, pločnici, molovi i morska površina postaju pozornice, tragovi i okviri kontinuirane ljudske prisutnosti u prostoru. Takav pogled blizak je tradiciji žanra ulične fotografije. U njezinu središtu je promatranje javnog prostora u kojem se ljudi, predmeti, svjetlost i vrijeme susreću bez unaprijed zadanog scenarija. Prostor ulične fotografije može biti svaka situacija u kojoj se u kadru privatno iskustvo susreće s javnim životom (npr. uski prolaz, prag kuće, terasa, luka, obala, prozor ili mol). Važno je da fotograf zabilježi stvarni trenutak i da ga organizira u kadar koji gledatelju omogućuje da u njemu prepozna šire značenje. Jedno od važnih polazišta žanra je ideja „odlučujućeg trenutka“, povezana s Henrijem Cartier-Bressonom. Taj pojam on označava kao trenutak u kojem fotograf reagira na događaj, gestu, kompoziciju i osjećaj prizora, pa ga u „odlučujućem trenutku“ poveže u jednu cjelinu. „Odlučujući trenutak“ može biti spektakularan ali često je tih. Samo nečiji pogled, položaj ruke, nagib tijela, udaljenost između dvoje ljudi ili neočekivano preklapanje različitih planova u slici. Upravo u „odlučujućem trenutku“ leži snaga Lapčevićevih fotografija. On otkriva kako se ta snaga može pojaviti u bilo kojoj svakodnevnoj situaciji. Njegove fotografije polaze od stvarnih ljudi i prostora, a svaki njegov kadar ostavlja širok i višesmjeran prostor za tumačenje. Ponekad znamo, a ponekad ne znamo tko su fotografirani ljudi, što se događalo prije snimanja ili što bi se možda moglo dogoditi već u sljedećem kadru. Ta otvorenost važna je za uličnu fotografiju jer u tom žanru fotograf zaustavlja trenutak, ali ne zatvara njegovu priču. Gledatelj u slici prepoznaje konkretan prizor, a zatim mu pridružuje vlastito iskustvo. Prisjeti se čekanja, susreta, radnog dana, ljetnog predaha ili samoće u gužvi. Autor nudi grad s prepoznatljivim mediteranskim motivima gdje prepoznajemo rovinjsku luku, uske ulice starog grada i toranj sv. Eufemije, ali unatoč tome njegov interes usmjeren je prema onome što se događa u prijelaznim prostorima, između ili unutar prepoznatljivih motiva (u iščekivanju, u radu, u predahu, u susjedskim razgovorima, u dodiru ili pri slučajnom susretu). Grad se zato pojavljuje kao proces i prostor koji neprestano nastaje kroz živote ljudi koji se njime kreću, u njemu rade, odmaraju se, vole se, čekaju ili samo prolaze.
U urbanim studijama svakodnevica se često promatra kao područje u kojem stanovnici prostor koriste i iznova ga preoblikuju. Grad je niz malih praksi (druženje pred kućom, razgovori, zadržavanje na pragu…). U fotografiji Porodica te prakse postaju vidljive. Dvorište je istodobno intimno i javno. Djelomično je zatvoreno, a djelomično dostupno svakome. Ta granica između privatnog i javnog jedna je od važnih tema Lapčevićevog ciklusa. Fotografija Porodica prikazuje troje ljudi u malom dvorištu između privatnog doma, ugostiteljskog prostora i ulice. Stolovi, metalne stolice, jastuci, lončanice, zidni natpisi i istrošeni kamen stvaraju gustu mrežu detalja. Na prvi pogled riječ je o neformalnom, gotovo usputnom susretu. Međutim, upravo ta neformalnost otkriva strukturu svakodnevice, način na koji ljudi zauzimaju prostor, pretvaraju ga u mjesto svog dugogodišnjeg boravka i kroz ponavljanje navike stvaraju osjećaj pripadnosti zajednici. Njihova prisutnost govori o vremenu provedenom na istome mjestu, o zajedničkom nenaglašenom ritmu koji je njima važan. Pogled starijeg para prema fotografu unosi dokumentarnu neposrednost, ali ne prekida atmosferu. Fotograf im ne oduzima individualnost. Oni stoje, sjede, promatraju i sudjeluju u prostoru koji očito odlično poznaju.
Fotografija Strpljenje se oslanja na vertikalnu kompoziciju. Visoke fasade, uski prozorski kapci, dugačka odvodna cijev, tenda i ulična svjetiljka vode pogled prema figurama dvoje mladih ljudi u donjoj polovici kadra. Arhitektura djeluje kao konstrukcija koja uokviruje njihov odnos. Zid između njih postaje vidljiva ploha tišine, a uski prolaz pojačava osjećaj zatvorenosti i privremenog zastoja. Ulični prostor ovdje postaje mjesto pregovaranja o bliskosti, prisutnosti i vremenu. Lapčević bilježi prizor gdje se muškarac ispruženom rukom oslanja na zid, a tijelom zauzima opuštenu pozu u iščekivanju trenutka kada će privući djevojčinu pažnju. Ona stoji nasuprot njemu koncentrirana na zaslon mobitela. Između njih nema fizičke udaljenosti koja bi upućivala na prekid odnosa ili neki veći dramatični čin, ali postoji raskorak u trenutnim interesima. Riječ je o malom prekidu, o trenutku koji je vjerojatno već sljedeće sekunde mogao nestati. No fotografija ga zaustavlja, uvodi blagu ironiju i daje mu težinu. Strpljenje ovdje znači kratko, prepoznatljivo čekanje koje se događa u svakodnevnom životu. Suvremena ulična fotografija često bilježi kako digitalni uređaji mijenjaju način ponašanja u javnosti i prikazuje tehnologiju kao dio suvremene svakodnevice. Mobilni telefon može povezati osobu s udaljenim svijetom, ali istodobno privremeno prekinuti odnos s osobom pokraj nje. U tom zaustavljenom kadru vidljiva je jedna od temeljnih mogućnosti fotografije. Ona može učiniti značajnim ono što bi inače ostalo neprimijećeno. U Strpljenju grad diše upravo kroz takav mali neprimjetni zastoj, jer ritam grada pored ubrzanosti i kretanja, odiše i pauzama i čekanjem. Čekamo osobu, odgovor, poruku, slobodan stol, promjenu vremena, kraj smjene ili povratak nekoga tko je nakratko otišao.
More je obuhvatilo grad Rovinj s tri strane i u ovom je ciklusu radni prostor i prirodna „pluća“ grada. U Rovinju, gradu koji je povijesno, prostorno i ekonomski povezan s morem, ono određuje svakodnevni ritam. Povezuje grad s turizmom, ribarstvom, prijevozom, slobodnim vremenom... Lapčević u svojim fotografijama mora suprotstavlja više funkcija: more kao turističko iskustvo s idiličnim prizorima za odmor – nasuprot moru koje ima težinu, teksturu, radnu funkciju i vlastitu nepredvidivost. Kompozicija fotografije Čovjek i more gradi se oko figure ribara na plovilu, među galebovima. Njegova radna odjeća, rukavice i motka na koju se oslanja upućuju na fizički posao. Pognuto tijelo, mokra kosa i usmjeren pogled govore o neposrednom odnosu čovjeka u radu s prirodnim okolišem. Kompozicija je zasnovana na suprotnosti između horizontalne mirnoće mora i pokreta galebova. Ptice prelijeću kadar u različitim smjerovima, stvarajući osjećaj nemira i gustoće u priobalnom ekosustavu i rada koji se na moru odvija. Njihov let uokviruje figuru ribara, dok udaljena obala otoka otvara uski prolaz prema horizontu i otvorenoj pučini. U takvoj organizaciji kadra čovjek ostaje središte slike, ali pripada većem sustavu odnosa između vode, obale, ptica, vremena i rada.
U fotografiji Sjaj Lapčević se koristi refleksijom kao važnim vizualnim postupkom. Kroz staklenu površinu vidimo radnika koji čisti staklo na ulaznim vratima ugostiteljskog objekta, dok se preko njegova tijela preklapaju terasa, luka, brodovi, fasade i toranj crkve sv. Eufemije. Fotografija od početka odbija jednostavnu podjelu prostora. Teško je jasno odrediti što pripada unutrašnjosti, što vanjštini, što je stvarno prisutno pred objektivom, a što se pojavljuje tek kao odraz. Gledatelj treba polako razdvajati slojeve slike. Takav postupak ima formalnu i sadržajnu važnost. Formalno, refleksija razgrađuje klasičnu perspektivu. Linije okvira, stolovi, arhitektura i tijelo radnika preklapaju se tako da slika dobiva gotovo kolažnu strukturu. Sadržajno, ona govori o gradu kao skupu paralelnih stvarnosti. Turistička luka, povijesna silueta grada, ugostiteljski prostor i fizički rad postoje istodobno, ali se u svakodnevnom pogledu često ne vide zajedno. Naslov Sjaj odnosi se na doslovni čin čišćenja stakla, ali i na privlačnost grada koji se predstavlja kroz čistoću, svjetlo i prepoznatljivu vizuru. Lapčević uvodi radnika u središte tog reprezentativnog prizora. Time podsjeća da se „sjaj“ grada svakodnevno proizvodi i održava nizom poslova koji često ostaju izvan turističke slike: čišćenjem, posluživanjem, održavanjem, gradnjom, prijevozom i fizičkim radom uz obalu. Ova fotografija zato ima i društvenu dimenziju. Radnika smještava unutar vizualne slike grada. Njegov podignuti pokret, koncentracija i predanost čiščenju stakla doslovno omogućuju da se grad vidi. Čišćenje postaje metafora pogleda: ono što gledatelj smatra čistom panoramom zapravo je rezultat nečijeg rada. Lapčević pritom ljepotu prizora čini složenijom i stvarnijom.
Fotografija Restart proširuje temu mora prema slici suvremenog priobalja. U donjem dijelu kadra čovjek sjedi na kamenitoj obali, sa stopalima u vodi, sa slušalicama na ušima i mobilnim telefonom u ruci. U daljini su bager i dizalica na molu. Prizor suprotstavlja dvije vrste vremena - „prirodno“ i „tehnološko“. S jedne strane je osobno, usporeno vrijeme predaha: tijelo je uz more, pažnja je usmjerena prema zvuku i zaslonu. S druge strane je vrijeme infrastrukturne promjene: strojevi rade, obala se preoblikuje, prostor se prilagođava novim potrebama. Između tih dvaju planova prostire se velika površina vode, praznina između subjekta i strojeva. Ono je aktivni posrednik: povezuje prizor, dijeli ga i daje mu mjerilo. Čovjek je malen pred mehanizacijom, i njegov položaj u prvom planu čini ga izoliranim. Unatoč tome postaje emotivnim središtem fotografije. U njegovu osobnom trenutku vidljiv je širi proces promjene koji se odvija u pozadini. Naslov Restart može se čitati na više razina. On može označiti kratko ponovno pokretanje vlastite energije: predah, uranjanje stopala u vodu, povlačenje iz ritma rada. Ali može se odnositi i na grad koji se neprestano obnavlja, prilagođava, gradi i mijenja. U turističkom gradu ta promjena uvijek ima dvostruki karakter. Ona može značiti unapređenje infrastrukture i nove mogućnosti, ali istodobno mijenja krajolik, ritam obale i iskustvo javnog prostora.
Crno-bijela fotografija zajednički je jezik cijelog ciklusa i dobro povezuje motive koji su na prvi pogled različiti. U Lapčevićevu radu ona djeluje kao način redukcije. Uklanjanjem boje smanjio je vizualnu buku, a povećao važnost odnosa svjetla i sjene, volumena, teksture, geste i kompozicije. Fotografije postaju prostor kontrasta, materijala i ljudskih djela zbog kojih grad diše.
Lapčević nam tako na izložbi Rovinj u kadru – Grad koji diše prikazuje vlastiti pogled, ali ostavlja prostor za gledatelja da se zadrži, pogleda detalje i prepozna značenje koje nastaje između vidljivoga i pretpostavljenoga u malim, neponovljivim trenucima.
Lavoslava Benčić
Biografija:
Dragan Lapčević rođen je u Beogradu 1966. godine. Diplomirao je filmsku i televizijsku kameru na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Kao snimatelj radio je na tri dugometražna filma, nekoliko dokumentarnih, kratkometražnih igranih i eksperimentalnih filmova, kao i na velikom broju televizijskih emisija. Dobitnik je nagrada za najbolju fotografiju (snimateljski rad) za dva dokumentarna filma: *Treći brk* i *Usluga čobanska*.
Aktivno se bavi umjetničkom fotografijom. Član je Foto-saveza Srbije (FSS) od 2007. godine i nositelj zvanja Majstor fotografije Foto-saveza Srbije (MF FSS). Izlagao je na više od 300 skupnih izložbi u organizaciji FIAP-a i FSS-a, osvojivši pritom više od 200 zlatnih, srebrnih i brončanih medalja. Višestruko je nagrađivan za pojedinačne fotografije i serije na nacionalnim izložbama FSS-a; posebno se ističe prva nagrada za fotografiju *Na mjestu voljno* na 67. nacionalnoj izložbi fotografije 2024. godine. Njegove serije fotografija više su puta osvojile prvu nagradu na međunarodnom natječaju „Zisel”, posvećenom životu na selu. Fotografije su mu objavljivane i nagrađivane na raznim natječajima, kao i u časopisu *Refoto* (posvećenom kulturi fotografije) te u izdanju *National Geographic Srbija*. Njegova fotografija *Radnici* uvrštena je među 100 najboljih fotografija na svijetu snimljenih Nikonovom opremom, u sklopu proslave Nikonove stote obljetnice.
Samostalne izložbe:
2014. „Teksture vremena”, Galerija ’73, Beograd
2020. „Na grudi zemlje”, Galerija Kulturnog centra, Kovin
2023. „Zapisi iz šume”, Kulturni centar, Kovin
2025. „Nevidljive linije života”, Kulturni centar, Banatski Brestovac
2026. „Rovinj u kadru” – Grad koji diše, Galerija Batana, Rovinj
