Ermano Bančić infra

IZLOŽBA

OTVORENJE IZLOŽBE FOTOGRAFIJA

Ermano Bančić ˝Dijalog u infracrvenom´
Samostalna izložba fotografija.

21.08.2026 - 10.09.2026.

Dijalog u infracrvenom

Već od svojih ranih znanstvenih i vojnih primjena, infracrvenasvjetlost nosi ambivalentnu poziciju: istovremeno je instrument detekcije i medij imaginacije. Infracrvena svjetlost u fotografiji otvara prostor na razmeđi percepcije i tehnologije, gdje predmetom istraživanja postaju frekvencije elektromagnetnog spektra van područja koje ljudi mogu detektirati vidom. Bliska infracrvena svjetlost koja se koristi u fotografiji odnosi se na dio elektromagnetnog spektra između 700 i 900 nanometara.

U kontekstu povijesti fotografije, infracrvena fotografija može se razumjeti kao nastavak modernističkog istraživanja granica medija gdje umjetnici sve više istražuju što njihov medij jest sam po sebi. Tako niti fotografija više nije shvaćena kao neutralni zapis stvarnosti, već kao skup ciljeva fotografa i mogućnosti fotografske opreme. Proširujući vid na područje infracrvenog spektra, razotkriva se kako je svaka fotografska slika interpretacija svjetlosnih podataka, a ne neposredni odraz svijeta iz Flussera koji tvrdi da su suvremene slike (fotografije, digitalne slike) rezultat rada aparata. Fotoaparat ima skup mogućnosti i ograničenja koji određuju kakve slike uopće mogu biti oblikovane njegovim hardverskim značajkama i programom. Infracrvena fotografija stoga čini vidljivom samu konstrukciju vizualnosti jer ono što vidimo uvijek nastaje kroz tehnički posredovan sustav. Kao tipičan primjer navedimo stablo: u IR fotografiji izgleda bijelo jer krošnja reflektira infracrvenu svjetlost, a to nije tako “kako drvo izgleda”, nego “kako ga medij prikaže”.

U tom polju napetosti između aparata i pogleda djeluju fotografije Ermana Bančića. Infracrvena tehnologija je aktivni suautor njegovih fotografija, jer je aparat taj koji strukturira mogućnosti prikaza. Njegov pristup priziva Barthesovu ideju fotografije kao prostora između studiuma i punctuma, između kulturno kodiranog značenja i onoga što iz slike izranja kao osobni, emocionalni naboj. Studium se u ovim fotografijama očituje kroz uobičajene i prepoznatljive motive (krajolike, raslinje, ljudske figure), koji omogućuju gledatelju orijentaciju unutar prizora i upisivanje u poznate vizualne i simboličke obrasce. Ali upravo na mjestu te prepoznatljivosti dolazi do pomaka: infracrvena transformacija destabilizira očekivanu strukturu slike. Punctum se pojavljuje kao kvaliteta slike, atmosfera koja prožima cijeli kadar. Bijelo lišće, zatamnjeno nebo i neobična tekstura kože uvode vizualni “nesklad” koji je postojan, djeluje tiho, gotovo podsvjesno, kao lagani poremećaj u percepciji koji oscilira između dokumentarnog i halucinatornog. Taj “nesklad” ne proizlazi iz sadržaja same scene, već iz načina na koji je ona tehnički posredovana i transformirana. U tom smislu, autorove infracrvene fotografije pomiču Barthesov odnos do Punctuma kao izdvojenog elementa, pa on postaje proširena posljedica medija samog. Infracrvena tehnologija generira stanje u kojem cijela slika postaje nositelj emotivnog naboja, gdje gledatelj reagira na napetosti između prepoznatljivog i izmještenog, između čitljivog i neuhvatljivog.

Tehnološki proces obuhvaća modifikaciju senzora, filtraciju spektra, produžene ekspozicije i digitalnu obradu, a služi transformaciji prikaza. Infracrvena fotografija implicira svoj nastanak u aparatu, čineći vidljivim samu činjenicu posredovanja tehnologije. U tom smislu, infracrvena fotografija postaje epistemološki alat, način gledanja, a prije svega način promišljanja slike. Autonomne cjeline na izložbi Dijalog u infracrvenom artikuliraju autorov odnos prema svjetlu, tijelu i prostoru. Iskustvo njihovih interpretacija ostaje otvoreno i izmiče stabilnom značenju, pozivajući na višeslojno promatranje koje nadilazi granice vidljivog.

Fotografija maslinika na blagoj uzvisini funkcionira kao dobar primjer odnosa tehnologije snimanja i značenja slike – ista scena u vidnom spektru imala bi sasvim drugačiji doživljaj. Ona prati horizont, pod dramatičnim, voluminoznim oblacima koji zauzimaju većinu kadra. Zemlja i vegetacija odišu unutarnjim sjajem u blago ružičastom gotovo snježnom tonu, dok je nebo izrazito zatamnjeno, s plavkastim i tirkiznim prijelazima, što stvara dojam melankolično-nadrealnog pejzaža, između idile i prijetnje. Horizontalni format naglašava prostornost i širinu vidokruga, dok ponavljajući se nizovi mladih maslina u blagoj dijagonali vode pogled od prednjeg do stražnjeg plana, stvarajući jaku dubinu. Masa naglašenog mekog, organski nepravilnog oblaka u gornjoj sredini funkcionira kao vizualno težište i suprotnost ritmičnom nizu sitnih stabala u dnu kadra. Prostor je građen slojevito te s razlikom u veličini i ritmu stabala. Niska linija horizonta spušta pogled na tlo gdje su prisutni detalji i u najsvjetlijim travama, a istodobno naglašava monumentalnost neba u najtamnijim oblacima, što upućuje na pažljivo odabrano vrijeme ekspozicije i doziranje kontrasta u post produkciji.

Izložba Dijalog u infracrvenom se uspostavlja kao prostor Bančićevog temeljitog poznavanja teorije i tehnologije fotografije i cjeloživotnog iskustva, sinteze analitičkog razmišljanja i bogate osjetilne naravi. Promatrač je pozvan k usporavanju pogleda, k zadržavanju u slici i prihvaćanju njezine dvoznačnosti, u polju između traga stvarnosti i konstrukcije aparata. Upravo u toj napetosti otvara se poetska dimenzija rada: kao tiha destabilizacija viđenog, kao poziv promatraču na dijalog u infracrvenom.

Lavoslava Benčić