CVU-BATANA

FORMA ODSLIKAVANJA

 

Prema Witgensteinu slika je činjenica. Da bi jedno uopće moglo biti slika drugoga u slici i odslikanome nešto mora biti identično. Ono što slika mora imati zajedničko sa stvarnošću, da bi je mogla na svoj način — ispravno ili krivo — odslikavati je njena forma odslikavanja. Umjetnost odslikavanja nije u izmišljanju novih svjetova, već u otkrivanju fascinantnih aspekata postojećeg, pa tako i u ovim fotografijama ne vidimo mehanizme koji stoje u pozadini zbivanja. Prisutna je samo koordinacija elemenata slike i stvari, naznaka onog što je bio poticaj za odslikavanje stvarnosti.

Fanita Barčot-Nikolac - Ćelava pjevačica (2017.-2023.)

 

 

Ćelava pjevačica s perceptivnim pomakom

Fanita Barčot u seriji fotografija Ćelava pjevačica uranja u svojevrsni stupanj podvojenosti kako bi se ponovno uzemljila u svijetu, vodeći se naivnom spoznajom da samo kroz udaljavanje možemo razumjeti šire konture našeg iskustva. Očita je senzualnost njezinih fotografija. Tijelo umotano u tijelo, koje iz tijela odlazi i u tijelo se umata. Ovo odvajanje i privlačenje - udaljenost, intimnost – uvjerljivo je prikazano kao emotivna snaga koja izbija iz njenih fotografija.

Činjenica da su ove fotografije nastale u njezinom vlastitom domu, prostoru svakodnevnog, najneposrednijeg i najosobnijeg okruženja daju njenim fotografijama određenu spontanu dražesnost. Koristeći tijelo, ironizira činjenicu da život zna više o nama nego što mi mislimo da znamo o njemu. Tijelo kao materija duha. Složimo se, raspadnemo i opet složimo, da bismo se raspali na geste, mimiku, emociju, sve dok tijelo, materija, duh ne postanu dosljedni. Svojevrsna je to autoregulacija koja osigurava postojanost unatoč stalnim promjena stanja.

U samom procesu stvaranja nema ništa pretenciozno: forma je okvirna, a ozbiljnost sadržaja lagano ironična. Misterije vrebaju iza poznatog. Čime se igra? Zagonetnim, čudesnim, povremeno i histeričnim odnosom u kojem tijelo svodi na alegoriju s nemogućnošću trajnog slikovnog definiranja, jednom i zauvijek? Njene Ćelave pjevačice u potpunosti odišu ranjivošću, ispovijedaju slabost, konkretno i neponovljivo. Prizor koji gledamo nestabilan je, prizor je to koji pogađa i prikazuje nespremnost odvajanja vremena za bivanje, postojanje. Tajna ljubav prema živom i utjelovljenom životu, u kojem je jedino nesigurnost u sebe postojana.

 

Fino cizelirajući subjekt u intimna i senzualna stanja, geste i poze određuje što će biti otkriveno, prikazano, a što skriveno. Ograničavajući se samonametnutim granicama, nastoji da sve ostane isto – pritom je svaka fotografija uvijek drugačija. U fragmentarno otvorenom svijetu pruža nam mogućnost pogleda u njen „Slatki dom“, koji djeluje, sve samo ne slatko, prije bismo rekli raščlanjeno. Pomno razrađenim scenarijem, skrivajući se iza krinke, s tijelom često u ironičnim pozama, fokus nepogrešivo stavlja na odgovarajuće suptilne geste tijela, kao i njegovu interakciju s okolinom i svjetlom, stvarajući lažni dojam blizine, pa gledatelj u radnju biva uvučen poput voajera ograničenog vidnog polja. Duhovit, pomalo bizaran šarm ovih fotografija samo je jedna strana manirističkog shvaćanja umjetnosti. Koliko god njezine fotografije izgledale djetinjasto iznenađujuće, koliko god njima postiže da bajkovito i magično ravnopravno opstaju uz ono morbidno, one ne izražavaju feminističko gledište. Više je ovdje riječ o ženi koja sebe, pothlađenim samozadovoljstvom, vidi snažnom i lijepom, ali distanciranom.

 

Ovaj je ciklus fotografija poput sažimanja cijelog razgovora u jednu jedinu riječ. Sve je u empatiji i povjerenju. Ovdje se više radi o emocijama koje su stvorile asocijacije, o onome što osjećate kada pogledate fotografiju, nego o onome što sama slika prikazuje. Podsvijest se pomiče korak bliže svijesti, sve se zapravo vrti oko projekcija, pa fotografija na neki način preuzima osobine psihoanalize. Fanita svojim fotografijama prenosi poruke, ne komplicirajući i ne zamarajući se davanjem prednosti tehnologiji pred onim ljudskim elementom. Način je to održavanja gladi za ljubavlju u rijetkom zraku noći. Tijelo je postaje glazbeni instrument čija vanjska svojstva artikuliraju njegove izražajne oblike i umjesto tona emocijama izražavaju svoju bit. Umjetnosti inscenacije u svrhu stvaranja atmosfere pri čemu je scenografija sama po sebi dio uprizorenja. Za mene, ona atmosfera koju stvara poznata, ali vrlo nejasna tišina netaknutog jutra.

Ivica Nikolac