CVU-BATANA

„reAKTivno“

 

Akt, (s)likovni prikaz nagog ljudskog tijela, jedan je od najstarijih, najzanimljivijih, ali i najdelikatnijih motiva u likovnoj umjetnosti. Jer ljudsko tijelo jednako fascinira umjetnike u svim epohama, od pretpovijesti do danas, stalno nudeći  - i onda kad mislimo da je već sve tu rečeno, nove inspiracije i nova nadahnuća. Tijelo je dio naše svakodnevice, našeg bitka, naše egzistencije. Mi u njemu živimo i funkcioniramo, promatramo ga i cijeli život ispitujemo. Ono se s vremenom mijenja i stari, ali ni ljepota mladosti, ni uvjetno rečeno ružnoća starosti ne oduzimaju mu posebnost onoga što u sebi krije:  sklad, prirodnost, poetiku, sadržajnost. Zato je za umjetnike nago tijelo (žensko, ali i muško) izvanredni medij likovnosti, kroz koji se može iskazati sva širina vizualnih umjetničkih interesa. Svojom morfološkom raznolikošću, ali i semantičkom složenošću nosi u sebi draž uvijek intrigantne, nepotrošne inspiracije, otvarajući se s jedne strane kao nepresušno vrelo oblika, boja, linija i tonova, a s druge kao bogati izvor sadržaja za stalno nove i neispričane narative.

 

„Naše tijelo je naša sudbina“, kaže kiparica Marija Ujević, „ono je je jedina mjera stvari oko nas, prema njemu mjerimo sve ostalo. Tijelo je medij preko kojeg umjetnik uvijek nešto izriče, sredstvo kojim se nešto govori. Tijelom sve spoznajemo.” 

 

Ljudsko tijelo je u likovnoj umjetnosti ne samo fizički inspirativan motiv, nego je i rječit psihološki medij, kojim umjetnik vizualno, metafotički, progovara o sebi, svojim emocijama i svojoj psihi.  Jer razgolićenim tijelom prikazanim u svom prirodnom i nesputanom stanju autor simbolički razgolićuje i svoju nutrinu, svoju prirodu i svoju dušu. Upravo na taj način iščitava se i serija aktova u pejzažu umjetničkog fotografa Marina Dražančića, gdje autor nenametljivo kroz ovaj motiv govori „u prvom licu“, otkrivajući svoj unutarnji svijet i svoju privatnost, svoju emotivnost, ali i svoj životni i umjetnički diskurs. Razotkrivajući tako sebe.  Sugerirajući pritom postojanje jednog šireg i slojevitijeg značenja u svojim fotografijama, što naznačuje i nazivom cijelog ciklusa -  „reAKTivno“, u kojem se poigrava višesmislenošću riječi „akt“ (lat. actus, engl. act, franc. acte – 1. likovni prikaz nagog ljudskog tijela; 2. čin, radnja, djelo, postupak; 3. službeni spis, dokument; 4. dio kazališne predstave, čin). Riječ AKT kao samostalna skupina tu je vizualno istaknuta unutar riječi „reaktivno“ i na nju se fokusiramo kad se referiramo na aspekt motiva. Kad se međutim AKT ne gleda izdvojeno, nego unutar riječi „reaktivno“, značenje se mijenja i tad naš fokus interesa prelazi na umjetnika i njegovu osobnost; na njegovu emocionalnost i introspektivnost. Tako ova enigmatična igra i prividna montaža svojom uslojenom semantikom ukazuje na široke interpretativne mogućnosti kod pristupa, nudeći pritom iščitavanje onoga likovno vidljivoga i onoga značenjski skrivenoga.  Kod ovoga prvoga pokazujući  estetski i emotivni senzibilitet autora te njegovu vizualnu tankoćutnost, koja u kompoziciji isključuje suvišno i nebitno, a u korištenju izražajnih elemenata znalački koristi svjetlo i sjenu, stvarajući dramaturške, ali i vizualno upečatljive akcente. Kod ovoga drugoga nudeći dodatno značenje skriveno vizualnom metaforom, koje valja otkriti ispod vela onoga što se vidi i što je prikazano. Vizualne metafore se inače ubrajaju u najkreativnije načine likovnoga govorenja. Iziskuju mentalnu aktivnost, budući da u motivu skrivaju preneseno značenje te asociraju i vizualiziraju pojmove, prenoseći ih iz jednoga svijeta (područja) u drugi. One djeluju snažno emocionalno i često intrigantno, navodeći gledatelja da sam, vlastitom aktivnošću, dokuči značenje te tako vizualno obogati svoje iskustvo, pa na kreativan spozna svoju svakodnevicu i razumije svoje životno okruženje. Takav način predočavanja ukorijenjen je u ljudskoj svijesti i podsvijesti još od najranijih civilizacijskih vremena, pa je vizualno govorenje u metaforama, pogotovo ka se radi o ženskom aktu, često davalo prikazima „ono drugo značenje“, primjerice kultno, magijsko...

 

Fotografije akta oduvijek su bile izraz divljenja prema ljudskome tijelu (kao što su i fotografije pejzaža izraz divljenja prema prirodi) i u umjetničkoj fotografiji te teme i ti motivi postoje gotovo od samog izuma fotografije. Forme ljudskoga tijela lako se likovno vežu s formama prirode, ispreplićući se i često stapajući u svom čistom stanju ne samo oblikovno nego i značenjski. Na fotografijama Marina Dražančića iščitavamo tu uzbudljivu sintezu ženskoga tijela i prirode kroz režirane scene aktova u pejzažu, pri čemu ambijent i korišteni rekviziti odišu metaforikom i simbolikom, asocirajući na mitsko, iskonsko i svevremensko. Ali isto tako asocirajući i na ovovremensko; na svijet i prirodu našega prostora i vremena te na uronjenost u ovo podneblje. 

 

Marin Dražančić svojim je profesionalnim pristupom ovdje u potpunosti otklonio gledanje na akt kao na nešto neprimjereno i provokativno, ponudivši čitanje tog motiva na suvremen, inventivan i kreativan način. Premda se, vezano uz prikaz golog ljudskog tijela u umjetnosti, još uvijek pojavljuju predrasude i kontroverze, suvremena je umjetnost demististificirala ovaj motiv kao tabu-temu. Nago tijelo učinila je, kao što je to učinio i Marin Dražančić, umjetničkim medijem, likovnim alatom i umjetničkim materijalom, a njegov prikaz dijelom normalnoga viđenja svakodnevice, prirode, pa i univerzuma, koje je široko uklopljeno u suvremenu vizualnu paradigmu.

 

Višnja Slavica Gabout