CVU-BATANA

Ne nalazim modele, nego one nalaze mene. Budući da je kod nas vrlo konzervativan odnos prema ženskom obnaženom tijelu, jasno je da je za to potrebna velika hrabrost i otvorenost. To su “obične” žene, ne fotomodeli. Žene koje su osjetile da im je došlo “vrijeme za sebe”. Javljaju se kad osjete da su spremne i kad im želja postane jača od straha. Ne nudim nikome da bude moj model i ne nagovaram nikoga da dođe u moj foto studio, nego puštam da u njima odluka sazrije sama. Uvjeren sam da se ta njihova energija odluke osjeti i na tim fotografijama. Hrabrost, odlučnost i otvorenost su ključan preduvijet za čaroliju kreativnosti koja se dogodi pred mojom kamerom i rasvjetom.

U ovom projektu sam izbacio sve suvišne elemente, u namjeri da se približim minimalizmu i sublimaciji. Boje sam izbacio i posvetio se samoj formi ženskog tijela, njenoj simbolici. Boja bi percepciju promatrača zadržavala na površini kože, na površinskoj površnosti, a ideja mi je da prikažem ženu kao skulpturu. To je moj pogled na žene i njihovu ulogu u društvu, pa im tako na neki svoj način dižem spomenike.

Osim odbacivanja kolora u Body Art projektu, kao suvišno odbacio sam i odjeću. Odjeća je ta koja već na prvi pogled šalje poruku o osobi koja ju nosi, a ja se trudim izbjeći te uloge i prenijeti autentičnu poruku svake osobe. Odjećom inače skrivamo ili naglašavamo neke dijelove tijela, kalkuliramo bojama, materijalima, oblikom, stilom, modom… Ono što ja radim u foto studiju je da umjesto odjeće za odijevanje koristim svjetlo i sjenu. Ženama je lakše pokazati svoju autentičnost onda kad odbace sve odjevne “paravane” iza kojih su inače skrivene.

Nikad ne nagovaram žene na fotografiranje, jer odluka je isključivo na njima. Kad mi se neka žena javi, prvo se nađemo na razgovoru i to je vrlo bitan dio procesa. Na tom susretu razgovoramo o motivima i stavovima, upoznajemo se verbalno i energetski, a tek kad oboje osjetimo međusobno povjerenje, donosimo konačnu odluku i prelazimo na detalje i upute oko snimanja.  Čak i nakon toga ostavljam mogućnost da se usred snimanja žena može predomisliti i da možemo prekinuti. Nije se to do sada nikad dogodilo, naprotiv, većina ih želi ponoviti snimanje. I često ga ponavljamo, s dodatnim iskustvom, a one slijedeći put budu još opuštenije. Taj kreativni čin je uvijek uzbudljiv i pun maštovite igre.

Obično nakon snimanja odlaze s osmjehom i nose ga danima. To je veliki iskorak, jer su izašle iz zone sigurnosti i prvi put u životu napravile nešto tako dramatično, što definitivno utječe na njihov pogled na vlastito tijelo. Dobivaju na samopouzdanju, prihvaćaju sebe i svoj izgled, a ja im svojim fotografijama pokazujem vizure  koje one nikad ne vide -  i time im dajem likovni podsjetnik na taj doživljaj. Zbog te promjene koja se dogodi u foto studiju neki su me prozvali “fototerapetut”.

Ratko Mavar