Retroavangarda - Robert Gojević

Izložba fotografija

RETROAVANGARDA – PORTRETNE FOTOGRAFIJE izložene na zidovima Robertova ateljea, dio koje možemo vidjet i na ovoj izložbi. ROBERTA GOJEVIĆA Gojevićeve formatvno razdoblje polaze od staklene ili metalne ploče na koju je ručno nanesen sloj kolodija, koji senzibilizacijom postaje osjetljiv na djelovanje elektromagnetskoga zračenja. Ulaganjem tako pripremljene ploče anakroni proces nastanka fotografje, tjekom kojega svjetlosni odraz nepomičnoga subjekta kroz nekoliko sekunda kao urasta u senzibiliziranu površinu. Nakon razvijanja i fksiranja dobivene fotografske slike, portretrana se osoba po prvi puta suočava s vlasttm odrazom, ali izvrnute skale tonskih vrijednost. Takva se slika naziva negatvom, a kao pozitv postaje vidljiva tek podložena tamnom pozadinom. Crna poleđina, neophodna kako bi slika bila vidljiva u skali tonova relatvno jednakoj zbilji, kod Gojevića funkcionira dvojako objekta na željeznoj pločici (ferotpija) ili pak kao odvojivi dio, neovisan o staklenoj ploči (ambrotpija). Na ferotpijama tako ovom prilikom možemo vidjet portrete Đela Hadžiselimovića i Matje Dedića, dok su kroz staklo ambrotpije prikazani kolege fotograf Petar Dabac i Josip Klarica. fotografske i dokumentranje digitalnom kamerom, slike u pravilu, ne računamo li Portretna fotografja stara je gotovo koliko i sam medij. Od početaka je pratla njegov tehnički razvoj i u skladu s njime se mijenjala. Počevši s izravnim pozitvima, koji nisu imali mogućnost umnožavanja, pa sve do današnjih višestrukih instancijacija digitalnih snimaka, na različitm su materijalima osjetljivima na djelovanje svjetlost fotograf bilježili lica znanih i neznanih pojedinaca svoga vremena. Neki od majstora upravo su se portretma upisali na stranice svjetske i nacionalne povijest ovoga medija, pa tako – bez obzira na doseg i utjecaj th snimaka – njihove fotografje danas predstavljaju nezaobilazni dio svjetske baštne i vizualne kulture uopće. u kameru započinje fascinantni, danas u potpunost  da Nedugo nakon što sam objavio rezultate istraživanja jednoga takvoga fotografskog opusa – portretma obilatoga i za naše prilike iznimno važnoga rada Franje Pommera, prvoga stalnoga zagrebačkog kontaktrao Robert Gojević. U poduljemu razgovoru potanko mi je izložio osobni interes za rad spomenutoga majstora, kao i za žanr portretne fotografje. Iz razgovora se dalo iščitat i zanimanje za povijest fotografje, s osobitm naglaskom na njezin tehnički aspekt i rekreaciju različith povijesnih fotografskih procesa. Predloženomu sam se portretranju u Gojevićevu kućnome ateljeu – fotografranjem na staklenu ploču – odazvao već idućega dana ne bih li što prije zadovoljio vlasttu znatželju i pogledao što to Robert točno radi i na koji način.

 

Za sve što sam prethodno čuo još sam se više zainteresirao po dolasku. – kao integralni dio konačnoga fotografa – sredinom prošle me je godine Snimke prve generacije, nastale izravno u fotografskoj kameri, Gojević kasnije umnožava na različite načine, čime priča postaje složenija i znatno zanimljivija. Ovdje autor jasno prekida s tradicijom iz vremena najšire uporabe ovih fotografskih procesa i pronalazi vlastt, u našim okvirima jedinstveni, pristup. I ferotpije i ambrotpije – iako izvorno predstavljaju dovršene fotografske proizvode bez mogućnost izravnoga umnožavanja – fotografske njihovu daljnju distribuciju. Digitalizirani izvornici na metalu i staklu na taj način postaju konceptualni objekt za prikazivanje na mrežnim stanicama i društvenim mrežama, ali i svojevrsne matrice za ispise različith formata, dok ambrotpije bez tamne podloge autor također korist za izradu otsaka čitavom paletom povijesnih svojevrsni presedan, jer ambrotpije izvorno nisu korištene za izradu otsaka nego Atelje, smješten u potkrovlju obiteljske kuće na istoku Zagreba, na prvi mi je pogled privukao pažnju zanimljivim spojem devetnaestostoljetnoga i suvremenoga, analognoga i digitalnoga. Sa zidova kao da su me promatrali portret osoba koje sam do toga trenutka gotovo isključivo viđao na televiziji, zaslonu računala ili stranicama novina. Oči navikle na svakodnevno gledanje starih fotografja sada su gledale u blistave, nove slike, iz kojih je zračila specifčna povijesnost, nešto u velikome otklonu od svakodnevne fotografske prakse današnjice. A uskoro sam dobio i odgovore na brojna pitanja nadošla tjekom letmičnoga pregleda galerije u Gojevićevu ateljeu tako postaju izvori za multplikaciju slike analognom i digitalnom tehnologijom te fotografskih procesa. Gojević tako svjesno čini su, opremljene na karakteristčan način,činile gotovi fotografski objekt, dok su za izradu otsaka namjenski snimani kolodijski negatvi na staklu, koji su po snimanju drukčije kemijski procesuirani.

Od kontaktnih otsaka izrađenih iz slike u negatvu ovom su nam prilikom izloženi portret Dimitrija Popovića i Alfja Kabilja, izrađeni kao cijanotpije (poznat blueprintevi), a Goran Grgić i Nenad Bach kao otsci Van Dycke, nazvani prema karakteristčnoj smeđoj boji nalik onoj koju je koristo slikar Antoon Van Dyck. Slike dizajnerskoga dvojca Bruketa & Žinić predstavljene su, baš kao i portret fotografinje Sandre Vitaljić, kroz otske na slanome papiru (naziv duguje natrijevu kloridu, odnosno kuhinjskoj soli), dok prikazi Dalibora Talajića i Vanje Černjula dolaze kao albuminski otsci (imenovani prema bjelanjku jajeta koji povezuje svjetloosjetljive čestce s papirnatom podlogom). Spomenut otsci dobiveni devetnaestostoljetnim fotografskim procesima, koji danas posve potpadaju pod domenu alternatvne fotografje, tako prilično vjerno odražavaju Gojevićeve retroavangardne tendencije i prepoznatljivi autorski izričaj u današnje digitalno doba.

Posvemašnjoj se supremaciji digitalne tehnologije autor ipak ne uspijeva otrgnut u potpunost, pa skenove svojih ambrotpija i ferotpija ispisuje na inkjet pisaču, stvarajući na taj način impozantne uvećane slike suvremenika iz kulturnoga života. S obzirom na to da je digitalni ispis u potpunost neovisan o dimenzijama materijalnoga objekta iz kojega je računalno generiran, autor određene portrete može naglasit i njihovim dimenzijama, baš kao što ovom prilikom čini predstavljajući snimke Vladimira Malakhova, Mirka Ilića, Miljenka Jergovića, Mire Gavrana i Pere Kvrgića. Inkjet tehnologijom Gojević nam se obraća i preko portreta dvanaest istaknuth kulturnih djelatnika ispisanih u nešto manjim dimenzijama. Ipak, portret koje gledamo i dalje su osjetno veći od snimaka dobivenih u kameri tjekom fotografranja, pa tako i slike Slavenke Drakulić, Ivice Buljana, Dunje Vejzović, Tihane Lazović, Špire Guberine, Ivana Skendera, Leonarda Jakovine, Mije Vesovića, Mije Biondić, Stjepana Jimmyja Stanića, Livija Badurine i Stpana Tadića u svome reformatranom obliku – satkane od oku nevidljivih točkica pravilno raspršene tnte na papiru – odražavaju zanimljivi spoj tradicionalnoga i modernoga.

U naslovu sam uvodnika takav spoj staroga i novoga nazvao retroavangardom.Tehnički okrenut – sam će, bez imalo ustručavanja, reći „boljoj“ – fotografskoj prošlost, Robert svjesno odabire „teži“ put, kojim u Hrvatskoj danas kroče tek malobrojni fotograf.Ono što njegovi stotnjak godina stariji predšasnici tehnički nisu mogli izvest, on jednostavno ne želi. Odbacuje kratke,trenutačne ekspozicije i odabrane „prisiljava“ da nekoliko sekunda nepomično sjede pred njegovim objektvom. Odmah vidljivu fotografsku sliku zamjenjuje onom latentnom, pokazujući i poučavajući danas kako se to radilo nekada. Njegov je autorski izraz usidren u prošlome, a upravo ga suvremena tehnologija u mnogome čini avangardnim. Gojevićeve „čiste“ fotografje, jednako kao i analogno-digitalne hibridne snimke, tako na poseban način zadovoljavaju dvije različite zadaće što ih je kao fotograf samome sebi postavio. Estetski na posjettelja djeluju snagom autorskoga izričaja, a tehničkom raznolikošću edukatvno-nostalgično progovaraju o bogatstvu i velikim mogućnostma fotografskoga medija od njegovih ranih dana do sadašnjice.

                                                                                                     

                                                                                                           Hrvoje Gržina

Fotografije sa otvorenja izložbe. Foto Ermano Bančić

  • Wix Facebook page
  • Wix Twitter page
  • Wix Google+ page

Urednik stranice:Gordan Ukić

Suradnici : Ana Travizi

                Martina Ukić

            Ermano Bančić