IZLOŽBA
OTVORENJE IZLOŽBE FOTOGRAFIJA
Suzana Bota - Novi život se rađa
O iskustvu porođaja svjedoče majke, ali bezbroj puta zapitala sam se kakvo je iskustvo roditi se. Kako je djetetu koje se rađa? Iz sigurnosti majčine utrobe u kratkom vremenu treba prokrčiti put u hladan, bučan i zasljepljujući vanjski svijet. A onda, još brže, treba početi disati! Kažu knjige kako je prvi plač zapravo krik boli prvoga udaha.
SUZANA BOTA / NOVI ŽIVOT SE RAĐA...
U ovoj nas izložbi autorica Suzana Bota vodi na putovanje obilježeno naizgled dvama kontrastima. Prvi je kontrast kromatsko-akromatskoga vizualnog polja dviju cjelina: dramatičnost i dokumentarnost crno-bijele fotografije suprotstavljeni su krhkim oblicima cvjetova koji u svojoj raskošnoj kolorističkoj pojavnosti i sfumatu graniče s apstrakcijom. Drugi kontrast proizlazi iz značenja samih odabranih motiva – prvih trenutaka novoga života u rađaonici, obilježenih visokom sviješću sudionika i intenzitetom trenutka te snenih, floralnih prizora lišenih konkretne vremenske i prostorne odrednice.
Iako su postavljene u jukstapoziciju, obje cjeline prepoznajemo kao povezane i međusobno podržavajuće. Autorica se u njima poigrava pojmovima vremena i bezvremenosti, prostora i neprostora. Prva cjelina ispunjena je intenzivnim emocijama. Donosi slike rađanja – svečane trenutke u kojima se enormna fizička bol poroda isprepliće s blještavom radošću i nadom. Tu su brižne ruke babica, nježni pogledi majki i ushićenost očeva, detalji s narativom većim od njihovih fizičkih dimenzija. Ove su crno-bijele fotografije tihe, a istodobno glasne – govore o snazi, ranjivosti i čudu života u njegovom najčišćem obliku. Radovi su lišeni boje, a kompozicija svedena na dramatične odnose krajnjih svjetlosnih i tamnih tonskih vrijednosti. Kada izostane boja, sav emotivni naboj koji bi boja dovela do svoga klimaksa prenosi se na akromatsku skalu, podižući prizor na visoku mentalnu i filozofsku razinu. Na mjesto naturalističkoga prikaza poroda dolazi svečani prostor zabilježenoga života – „čuda” koje nas promatra pri svom prvom kriku na ovome svijetu. U drugom ciklusu autorica nas uvodi u svijet cvijeća – pupoljaka i latica koje se otvaraju prema svjetlu. Objektiv nas vodi u samo središte cvijeta i uranja u esenciju života, mirisa i ljepote. Za razliku od rađaoničkih motiva, ovdje se vrijeme i prostor ne mogu, niti trebaju, odrediti. Ovdje život titra u bojama i u nježnosti oblika koji evociraju prolaznost i stalno obnavljanje. U tim makrofotografijama krije se meditativna tišina, šapat svjedočanstva ljepote u prolaznosti – sjaj trenutka uhvaćenoga netom prije nego iščezne. Velike apstraktne plohe vedrih boja i minuciozni detalji poput tučka, latice ili lisnoga pazušca ključ su za razumijevanje onoga što promatramo. Kao i novi ljudski život – još naboran, netom „raspakiran” iz majčinske sigurnosti – i cvjetni pupovi skrivaju magičnu zagonetku u što će se razviti. Tako se život, bilo u novorođenčetu ili cvijetu, manifestira u svoj svojoj širini, bogatstvu, snazi i nadi.
Iako Suzana Bota svojim objektivom bilježi nove početke i rast prema svjetlu, nenametljivo nam sugerira vječnu povezanost početka i kraja, rađanja i nestajanja, postojanja i iščeznuća. Njezini ciklusi prestaju biti naizgledne suprotnosti – oni su dijelovi istoga kruga, istoga tijeka života. Između crno-bijelih i obojenih trenutaka, između dolazaka i odlazaka, ostaje prostor za promatranje, razmišljanje i osjećanje svijeta – u nama i oko nas. U tom prostoru promatramo prolaznost ljepote, krhkost trenutka i nepokolebljivu snagu života.
dr. art. Marko Šošić, izv. prof.
Dijelom osobnim odabirom, a dijelom stjecajem životnih i profesionalnih okolnosti, više od dvadeset godina gotovo svakodnevno svjedočim rađanju novoga života. U početcima, kao i većina kolega, bila sam usredotočena na medicinu, nove tehnologije i znanja te organizaciju. No, čudu novoga života divila sam se od prvih dana, s godinama i iskustvom sve više, dublje i iskrenije.
O iskustvu porođaja svjedoče majke, ali bezbroj puta zapitala sam se kakvo je iskustvo roditi se. Kako je djetetu koje se rađa? Iz sigurnosti majčine utrobe u kratkom vremenu treba prokrčiti put u hladan, bučan i zasljepljujući vanjski svijet. A onda, još brže, treba početi disati! Kažu knjige kako je prvi plač zapravo krik boli prvoga udaha.
Suvremeno društvo uglavnom prikazuje život promatrajući ga kroz „ružičaste naočale” pa tako i djecu na fotografijama vidimo slatku, nasmijanu ili (pre)lijepo obučenu. Provodeći vrijeme u rodilištu, Suzana je željela i uspjela prezentirati početak života onakav kakav zaista jest, bez uljepšavanja, onako u čemu smo svi jednaki. Na fotografijama lica novorođenčadi, roditelja i profesionalaca zrcali se cijeli spektar osjećaja: bol, sreća, iznenađenje, zadovoljstvo, ljubav, olakšanje, bliskost i dr. Na poseban način, dojmljive su i fotografije bolničkih prostora u trenutcima iščekivanja. Pravi su primjerkada „slika govori više od tisuću riječi” jer su neki osjećaji neizrecivi.
Hvala autorici što nas je sve podsjetila kako život otpočetka nije lak, ali je unatoč tome čudesan i divan!
Marija Jurković, pedijatar – neonatolog
Gledano majčinim srcem trudnoća ne traje deset lunarnih mjeseci, neprekinut je to slijed misli utkan u biće žene, nenametljivo pokrenut željom, nadanjima, strahovima i u konačnici ostvarenjem trudnoće. Potvrdom trudnoće oživljava kalendar u kojem su datumi praćeni kompozicijom ronda srca, datumi dobivaju oči i uši te postaju radoznali, miču se i guraju, debljaju i rastu. Prožeti su razgovorima, nijemim i glasnim, osluškivanjima, upitnim dodirima dlanova: „Je li sve dobro?” dok se ne dotakne taj očekivani datum: Veliki datum susreta.
Emocije se mogu opisati i uglazbiti riječima, kistom, notama − impasto intenzivno, no u trenucima porođaja sve je cjelina, ali sve je i individualno. Teško je uhvatiti i spoznati ponaosob svaki taj trenutak, a da mu ne oduzmemo snagu doživljaja: majke, oca, primalje, djeteta i dr. I riječ i potez kista i nota negdje će zaostati u potezu − nehotice.
Fotografija je stvarnost trenutka, stvarni govor tijela, stvarna zajednička kompozicija rađanja unikatnoga djeteta. Trenuci zabilježeni fotografijom žive sada i ovdje u vremenu i ujedno su svevremenski.
A našoj autorici pristaju riječi Vivian Maier: „The best moment is the one where you suddenly see with your own eyes the moment you realize that the moment you’re witnessing is a moment worth photographing.” S ljubavlju prema tim trenucima.
Ksenija Drageljević, ginekolog
