CVU-BATANA

SLAVONSKE IMPRESIJE

Zvonimir Tanocki eminentni je hrvatski fotograf koji se već više od četiri desetljeća profesionalno bavi fotografijom (ali se s njom druži puno duže, još odmalena). Svojim pristupom ovom mediju i njegovim poznavanjem ubraja se on danas u jednog od istaknutih profesionalnih fotografa – u tehničkom, zanatskom i umjetničkom smislu. Tijekom dugog niza godina kreativnog djelovanja razvio se u svestrana i fotografskom mediju posvećena autora, koji je izgradio bogatu karijeru, s respektabilnim opusom i širokim dijapazonom zanimanja za teme i motive.  Realizirao ih je do sada kroz brojne cikluse dokumentarnih i umjetničkih autorskih fotografija, kroz koje se, bez obzira na temu u fokusu, uvijek provlači Slavonija. U autorskoj fotografiji njegove teme i motivi su portret, akt, krajolik, arhitektura, industrijska baština, life, konceptualna fotografija..., dok su u dokumentarnoj fotografiji to gotovo svi motivi, teme i vrste: od krajolika, povijesnih događaja, ambijenata, pogleda na prirodu iz zraka i sa zemlje, Domovinskog rata, do svakodnevnih situacija i svega što ga u životu okružuje. Autor to bilježi na način fotografskog kroničara, svjedočeći fotografijom o svim društvenim i prirodnim događajima i fenomenima koji se zbivaju oko njega, donoseći, direktno ili indirektno,  slikovne zabilješke o Slavoniji i njezinu podneblju i baštini - graditeljskoj, arheološkoj, spomeničkoj, etnografskoj i industrijskoj te o tragovima u prostoru koji govore o njezinu identitetu. Isto tako, svjedočeći fotografijom o ljudima i običajima, njihovu radu i življenju, njihovu slavonskom habitatu i njihovu genius loci. Daje nam tako, kroz osobnu vizuru i svoju autorsku interpretaciju (više-manje emotivno obojenu zavičajnom osjećajnošću), jednu mozaičnu, slojevitu, raznoliku i živu sliku slavonskog kraja. Sliku koja s jedne strane ima socijalni naboj, s druge životno-egzistencijalni i aktivistički, vezan uz važnost održivog odnosa prema povijesti i vlastitim  korijenima, a s treće poetsko-lirski, čak kontemplativni, koji donosi ozračje i duh slavonskog podneblja. Pojedinačne teme kojima se Tanocki bavi zaokružuje on u cjeline, stvarajući tematske c/b serije (kolekcije), u kojima kroz niz fotografija slaže narative i tako na način foto – eseja vizualno priča priče o Slavoniji. Priče koje mogu funkcionirati zasebno, ali su i poglavlja i svojevrsni sadržajni fraktali jedne zajedničke, velike teme – one o Slavoniji, koja Tanockog inspirira kroz cijelo njegovo stvaralaštvo. Nazivi serija kreativni su i često poetični: „Plitke vode“, „Dohvati svoje snove“, „Land Art“, „Metal Art“, „Aktovi“, „Žedni preko vode“, „Ovdi vrime ko da stoji“, „Zemlja Rvata“..., a proizašli su iz priča i glavnih motiva koji se provlače kroz te serije. Negdje je to pejzaž (ravnica, rijeka...), negdje čovjek u pejzažu (ribarenje na rijeci, kosci, žetva, vršidba, etno-običaji...), negdje Domovinski rat, a negdje prirodne katastrofe (poplava). Ono što pritom dolazi do izražaja je autorov profesionalni stav kako ništa tu nije nebitno i nikad u potpunosti iscrpljeno, zato je svaki novi mali detalj, skok, pokret i događaj vrijedan fotografske pozornosti, pa autor pažljivo promatra i bilježi sve vizualno zanimljive crtice iz slavonske stvarnosti, ili hvata trenutke koji nekad iskoče u događajima svakodnevice („teme trenutka“). Ali isto tako bira i fotografijom bilježi trenutke dogođene u prošlosti, otkrivajući tako vizualne priče „skrivene“ u predmetima koji svjedoče o događajima, kulturi i baštini, pa ih fotografijom zaustavlja u prostoru, vremenu i konzervira. O tome on kaže: „Ljudi danas uglavnom nisu svjesni koliko je važno izraditi fotografiju, koja potom postaje nešto opipljivo i zauvijek ostaje kao trajni simbol nekog trenutka.“ 

Od mnogih serija (kolekcija) u kojima je Zvonimir Tanocki ovjekovječio fascinantnu sliku Slavonije, prikazujući pejzaže i ljude slavonskog podneblja – od prirode, ambijenta, panorama i žitnih polja, do arhitekture, seoskih poslova, običaja i živopisnih detalja iz čovjekova životnog okruženja, za ovu priliku odabrane su dvije c/b kolekcije: „Ovdi vrime ko da stoji“ i „Zemlja Rvata“. Prva donosi etno-priču s nizom malih, sugestivnih „foto-crtica“ iz života ljudi seoske zajednice. Uhvaćeni su oni u svakodnevnim poslovima (kosidba, žetva, vršidba, ribolov, pranja rublja, kolinje) i tradicijskim svečanostima, ali i u trenucima odmora. Tanocki ih snima kad su nenamješteni i kad ne znaju da ih se snima. Ali i kad to znaju, pa gledaju u objektiv otvoreno, plijeneći snagom svoje osobnosti. Pritom tu progovara autorov senzibilitet za opis detalja – odjeće (bogate slavonske nošnje autorova kraja), frizura, tradicionalnih poslova, ali i plesova i igara. Međutim, isto tako i za kompoziciju scene, kojom on pažljivo slijedi likovne zakonitosti i vizualno jasno priča životnu, egzistencijalnu priču. Priču u kojoj se prošlost i sadašnjost značenjski i metaforički spajaju sa svevremenošću, pa „ovdi vrime uistinu stoji“. Fotografije ove serije djelomična su etnografska rekonstrukcija fragmenata života kakav je nekad bio i kakav polako nestaje. One su transkripcije sjećanja iz jednog medija u drugi, iz jednog vremena u drugo i trajno čuvaju sjećanja, čineći ih na neki način opipljivima.

Serija (kolekcija) „Zemlja Rvata“, s druge strane, fotografijom bilježi ljepotu slavonskih pejzaža u sadašnjem, realnom vremenu. Za razliku od svugdje prevladavajućih i već pomalo potrošenih motiva morskih pejzaža, slavonski pejzaži u sebi kriju raskoš koja je još nedovoljno otkrivena:  nepregledne ravnice s poljima žita, suncokreta i vinove loze, sanjive i često magličasto-impresionističke vizure moćnih rijeka Drave, Save i Dunava te tajanstveni i gotovo mitski svijet dubokih hrastovih šuma sa svojom jedinstvenom faunom. I Branko Franceschi primjećuje kako slavonski pejzaži pokazuju jednu „smirenu ljepotu, mekoću i sočnost horizontalne dispozicije kontinentalnog krajolika“ i kao takvi su suprotnost u odnosu na danas favorizirane i prevladavajuće primorske pejzaže. Snimajući svoje slavonske pejzaže Tanocki hvata sve postojanosti i sve mijene ovoga podneblja, zahvaćajući ga u cjelokupnom bogatstvu i sveukupnosti vizualnih datosti, bilježeći raznolikost vizura – oranica i dalekih horizonata, šumaraka, polja i rijeka te maglovitost atmosfere uz vodu, hvatajući impresije promatrane prirode koja ga stalno nadahnjuje. Dokumentirajući otiske vremenskih prilika i atmosfere te svjetlom i sjenama upisujući u svoje fotografije doba dana i doba godine. Njegovi pejzaži panonskih ravnica i voda odaju jedan smireni, misaono-filozofski pristup, čije je ishodište poetsko, a značenje često simboličko i metaforičko, dok je dojam koji odašilju produhovljena jednostavnost i bezvremena utišanost – ali i ekspresivnost. Čovjek (ljudski lik) nekad je  prisutan, a nekad nije. Međutim, kad i nije, osjeća se da je tu i da je njegova egzistencija integrirana u prirodu kao dio nje i čini s njom jedinstvo. Tako su u tim pejzažnim serijama, intimnim i poetskim, čovjek i priroda u simbiozi i skladu. Ne samo u onoj vizualnoj simbiozi, kad autor u svojim fotografijama slaže čiste likovne priče od svjetla, sjena i odsjaja, nego i onoj zavičajnoj, koja se prepoznaje kao zajedništvo čovjeka i lokalnog prostora i podneblja. Ali istodobno i onoj metaforičkoj, kad se to zajedništvo može tumačiti kao opće i globalno; kao kozmičko jedinstvo prirode i čovjeka.  

Višnja Slavica Gabout